Uskrs, neće li zaživjeti u nama onoga dana, kada u mnogim svojim danima osluškivanja u sebe, onda svaskodnevnih razgovora sa Prijateljem, a onda neodustajanjem, isto tako u mnogim godinama od usmjerenja ka dobrim djelima,…
Da, današnji svijet, ne vapi li do neba za takvim ljudima, koji svojim posvećenjima utrli bi put da se svijet najprije izvuče iz pakla u kojega propada, a onda i ostvari onakav svijet kakvoga nam Dobri darova ! (?).
Utorak, 26. VII. 2022.
Otvaranje mosta! Ali kojega ?
Zajedništvo, obmana, ropstvo
Da li je, ne tako davno u jednoj obitelji živjelo skladno šestero braće, šestero naroda, živjelo u zajedništvu šestero stvaralačkih republika? Složno li su narodi radili, zajedničku kulturu gradili, tvarna i kulturna dobra, svojim brodovima i mnogim ljudima svijetu donosili?
Da li su svojim mirotvorstvom svijet oplemenjivali?
Kada se i gdje, u povijesti čovječanstva, moglo naći sličnog ostvarenja jedinstva i duhovnoga te tvornoga rasta naroda?
Grabežljivac, znajući da do svoje žrtve može doći, unašanjem pomutnje u ljude, preko vođa kojima je častohleplje ispred interesa naroda, nije li uspješno ispunio svoj plan? Nije li za unašanje razdora u jedinstvo složne zajednice naroda, imao grabežljivac bogato iskustvo iz premnogih organiziranih i sprovođenih ratova?
Nismo valjda već zaboravili kako su pljuštala obećanja o jako dobrom životu nakon ostvarenja nezavisnosti? Koristeći svoje uhodane zamke za ljude, znajući za njihove slabosti, iskoristivši i njihovu naivnost, nije li grabežljivac uspio podvaliti narativ kako će nezavisnost republika, zar to nije isto što i razbijanje zajedništva, osiguratiti puno ljepšu budućnost ! ?
Nije li već odavno jasno da je sve ono obećano kroz zamišljenu ali neostvarenu nezavisnost, bila samo bajka – sa svrhom razbijanja jedinstva naroda?
Dok su republičke granice značile zajedništvo, nije li njihov današnji značaj – put u ropstvo ?!
Da li je teško znati zašto su već premnoga mjesta u razdvojenim republikma opustjela, gradovi industrijski pretvoreni u gradove muzeja, igračnica, advokata i iznajmljivača stanova…? Tko danas umjesto narodnog nukleusa živi u tim stanovima?
Učimo li djecu da je u jednoj obitelji živjelo skladno šestero braće, šestero naroda, živjelo u jedinstvu šestero stvaralačkih republika? , složno su narodi radili, dok zajedničku kulturu gradili! Sjećamo se ?…
U što su pretvorena mjesta toplih obiteljskih domova, i mjesta stvaranja novih vrijednosti ? Što se sada događa u ratovima razbijenoj zemlji ponosnih naroda? Kakva je to sadašnjost, kakva je to naša budućnost, otkako se šest republika bratskih naroda, našlo unutar granica, koje su u zajedništvu imale samo formalni značaj, onaj za zemljopisnu kartu? … Zar se nisu ubrzo bogata sela, nakon grabežljivcem poduprtih ratova, mjesta i gradovi u razdvojenim republikama počela – smanjivati, a od ponosa svoga, ljudi se sve više udaljavati? U svih šest bratskih naroda, zar nisu danas već premnoga sela opustjela, gradovi u kojima je bujala proizvodnja, brzo se pretvaraju u gradove-muzeja? Zašto su umjesto obećane dobre budućnosti mnoga mjesta zamrla ili zamiruća dok nevolja teškog preživljavanja i dalje tjera ljude u tuđinu, daleko od svoga toplog doma!? Što se događa sa identitetom naroda, sada kada su društveni standardi dobrog života ostali samo u sjećanju ?!
Kojim mostom premostiti granice?
Kako danas žive ljudi u dvije osiromašene, obespravljene do porobljenosti, republike vjerničkih naroda ?…
Zašto im duhovni vođe nisu pomogli da se zajednički postepeno radi na vraćanju granica u školski atlas? Zar su i ljudi duha, sa svjetovnim vođama zavedeni od grabežljivca, zar su se i oni udaljili od Boga?! Porobljeni od onih koji su uspjeli u nametanju granica nezavisnosti – ili porobljenosti, zavisno o prosvijećenosti promatrača !? Čemu granice za naše bratske narode kada one više ne postoje niti među zemljema ujedinjene Evrope ?
Čemu i u ovo vrijeme, u kojim su to glavama još ostale granice – među narodima koji imaju dobru, zajedničku prošlost? Čemu te granice, zar da čuvaju unutar njih ljude osiromašene, natjeravane u izgnanstvo?
Umjesto gradnje mosta sa ciljem spajanja, povezivanja ljudi na svim popdručjima, što su učinili predstavnici dvaju već ionako napaćenih naroda? Nisu li premijeri i predsjednici trebali sjesti za stol dogovora? Vratiti granicu nazad u školske atlase, zar za njih ne važi učenje iz prošlosti? , i tako pomoći i jednom i drugom, u svakom pogledu ugroženom narodu!(?) Ne zaboli li srce hrvatskog premijera jer niti ne pokuša učiniti nešto za predugo već propadajuće narode? Zar i njegov narod kao i susjedni, ne mori ista glad, za kruhom ali i zdravim duhom? Što je to teško zasjenilo um i srce premijera, i predsjednika, što je osujetilo dobru njihovu namjeru da u svoj i susjedni narod barem pokušaju uvoditi smjernice za utaženje gladi za radom, za poštenjem, za redom?
Tko ili što je spriječilo predstavnike naroda da pruže bratskim narodima – most spasa?! Dogovoriti most spasa za dva naroda, jer most vraćanja zajedništva dvaju bratskih republika! (?)
Zar u tim osobnostima na vlasti ne prebiva slobodna, vjernička duša…?…!
Nije li stoga i otvaranje mosta, ovoga danas na jugu propadajuće zemlje, samo posljedica određene jalovosti, određene zavedenosti, zabludjelosti njenih vođa? …
Zar povijest čovjeku ne služi kao pomoć za razumijevanje dobra u sebi?… Jednom davno, a gledano iz davnine, jednom u budućnosti čovječanstva , a eto, zar slučajno, baš na današnji dan, otvara se jedan most, sagrađen da se – zaobiđe čekanje za prijelaz granica koje, nisu li nepostojeće za slobodnomisleće, dobronamjere ljude?
Što se to dogodilo u jednoj zemlji, prirodnim, premnogim
bogatstvima obdarenoj, zemlji iz koje danomice odlaze u tuđinu, mladi , školovani ljudi, čitave obitelji, u naponu stvaranja, ljudi pred kojima je život stvaralački ?(!)
Zašto se je dogodilo otvorenje onog drugog mosta, mosta koji razdvaja razum, srce i dušu od čovjeka samog, njegovog pravgog identiteta?
Nije li onda velika predstava otvaranja mosta, već i sama proslava, sazdana od armiranog betona, čelika, cementa, od istog besćutnog materijala kao što je i njegova tvarnost, ali i značaj ovog mosta rušilačkog?
A naš svijet, kroz povijest čovječanstva, poput povijesti svakoga ljudskoga bića, isprepleten je i redom i neredom, nije li, i mirom i nemirom, i stvaranjem, i ubilačkim, rušilačkim djelovanjima (?) …
Ne vapi li naš svijet za mostovima koji ljudima pomažu da bi mogli pomoći jedni drugima? Ne vapi li naš svijet za mostovima dakle – među ljudima? (!) Ne vapi li svijet za mostovima satkanima od ljudske volje, uma, dobrih osjećaja, srca? … zar to nisu životno važni dijelovi kako u vremenu života pojedinca, tako i u povijesti čovječanstva? Gdje nestadoše svi ti važni, temeljni, dobri dijelovi karaktera naših bića?
Na horizontu mirotvorstva, u nuždi mira za kojim svijet oduvijek, a tako i danas, silno vapi, nužda se silno, uz najnovije korištenje fizičke sile, na tlu središta svijeta, sile razaranja, sile ubijanja, nije li glavno pitanje koje muči stranovnike Zemlje, gledaoce svakodnevnih ratnih stradanja, – Kako do mira?
Koliko na to jedno pitanje ima odgovora, ili je odgovor na to samo jedan:
– Tako da se između mene i drugoga izgradi most, most razumijevanja !(?)
Most između mene i drugoga, sazdan od svega onoga najboljega što se može, u meni, i onoga najboljega u drugome naći. Za tako što narod prirediti, ne mora li, svečanost veliku, uz pjesme svih klapa, ne sano hrvatskih, i svih zborova svijeta, uz hvalospjeve, uz plesove, kada ta snaga, svakom ljudskom biću data, ostvari svoj most u povezivanju, do razumijevanja, najmanje dvaju bića?
Ima li mira bez mosta koji, povezujući dva bića, dvije ljudske zajednice, ne samo da udomljuje spasonosno zajedništvo, zar u istome ne donosi i spas za onoga svakoga koji sudjelovao je u izgradnji tog, ljudskog mosta koji svima duh obogaćuje?
Ne događa li se danas u mojoj zemlji svetogrđe, bogohuljenje, koje nikakva pjevanja, plesovi, šareni vatrometi, u prolaznoj nam i prividnoj stvarnosti, – promjeniti ne mogu!?
Nije li jednostavno, nije li jasno? – Ne samo zbog toga što je s dalekim strancima ostvaren most u kojega je uložena materijalna energija, zar ovakav most i simbolično ne ističe sve slabosti, sve mane koje oduvjek, a evo na ovaj ‘spektakularan’ ali žalostan način, i u XXI vijeku, još uvijek u čovjeku obitavaju? Zavedenom čovjeku, poglavito onome na vlasti – kako mu pomoći da prozre zavodljivost, na svom putu do Istine, ergo do svoje sreće? Mogu li vladari, bez slobode u sebi, zanemariti granice, osloboditi sebe i time osloboditi narode?
Most koji se danas otvara u zemlji propaloj i dalje iz dana u dan sve dublje propadajućoj, nije li simbol primjene grube, materijalne sile, te osnove svih oružanih sukoba, nije li ovaj most simbol i znak onih koji su odabrali put kamena i željeza , zanemarivši onu nevidljivu ali daleko nadvisujući snagu, postojeću u svakom čovjeku? Snagu koja daleko nadilazi sve proizvode opipljivoga svijeta!(?)
Zar nije baš snaga duha, u svakom dovoljno osvještenome čovjeku, u svakome od nas, ona koja i meni i drugome, mir osigurati može, mir koji znači NE , uvijek uzaludnom ranjavanju, ubijanju drugih ljudskih bića? A nije li onaj koji rani, ubije drugoga, zapravo ranio, ubio i sebe?
A zašto pucati sam sebi u žudnju za životom? Nije li nam ona svima zajednička?
Hoće li čovjek koji uspije uspostaviti barem minimalan red u sebi, a ovaj nečovječan most, nije li dokaz smućenosti i zavedenosti kaotičnošću koje nikada ne nedostaje u našoj okolini, u povijesti, hoće li brzopleto, obnevidjeo od zamki izniklih iz nereda, nemira, zamki skrivenih u onim dijelovima bića gdje su stvari postavljene suprotno od reda i mira, hoće li se čovjek okrenuti pravome mostu?!
Nije li svaki dan u nama i u svijetu borba između reda i nereda, i borba za istinom u našim saznanjima? E, kada bi barem proslava otvorenja armirano-betonskoga mosta, posljednji neuspjeh te borbe bila…!…(?)
Zašto nahrupismo u slavljene sile, zašto tu podršku daju i oni koji trebali bi svi stati na stranu istine? Slavljene grube sile, danas sasvim slučajno sazdane od armiranog betona, a već sutra, u nastavku te iste sile, od granata, nuklearnih raketa…!…? Te iste sile koja razvaljuje prave mostove, one među ljudima, …? Ne ruši li ih ?
Na Brodu mira, vinuti ćemo se visoko iznad betonskih mostova, koji tamo gdje ne treba, spajaju tek dvije obale, e da bi se zaobišle obale prave – obale mira i dobrote u samome sebi i istih tih osobina u drugome…!…?
Na Brodu mira biti će prikupljane snage, osvješćivano sve ono što će nas podizati, i uzdizati na most pravi, na most koji će snagom što u svakome prebiva, nadletjeti sve ponore naše, nadjačati sve mane i slabosti naše… e kako bi se uklonile granice između zemlje moje i zemlje tvoje, “zemlje drugoga” !
Nisu li dakle sva današnja slavlja, na mostu čiji zagovornici nisu uspjeli sačuvati barem gram težnje ka ljudskosti, na mostu sazdanom na sirovoj sili bez duha, na otkrivanju slabosti zanemarene ljudske nutrine, nisu li sve te kičaste predstave, samo vanjski znaci opasne zavedenosti jer samo smrtonosna ratna koračnica – zbog neminovnosti da je pravi most za čovjeka, most među ljudima, most mirotvorstva ?!
U Rijeci, 23.VIII. 2022.